“Pjesnički izričaj M. Cvjetajeve zapravo je krik nad užasom i ljepotom življenja, ljubavi, ali i gorke spoznaje prolaznosti svega što nas oplemenjuje i uzvisuje. Gotovo svaki njezin stih je molba kojom traži pomilovanje za promašene ljubavi, životne propuste, sukobe s najbližima, ali ujedno i zrači iskrenom nemogućnošću da bude drukčija, jer onda to ne bi bila ona: vječno pobunjena djevojka, supruga, majka, žena, ljubavnica, umjetnica koja je uvijek težila dosezanju nemogućeg, savršenstva, koje je na koncu ostvarila u poeziji, svojim bezvremenskim (ili svevremenskim, svejedno) stihovima. Sama je Marina u jednom od svojih proznih tekstova (zapravo prije pjesama u prozi), možda najbolje sažela tko je ona kao osoba i zašto joj je umjetnost (bila) važnija od života: »Život kao takav ne volim, on za mene počinje značiti, dobivati ​​na smislu i težini- samo preobražen, to jest u umjetnosti«. A, ako imalo poznajemo tragediju, pakao života kroz koji je prolazila, onda nam ne preostaje drugo do duboko se pokloniti pred njezinim patnjama iz kojih je i rođeno neponovljivo i neusporedivo djelo koje u modernoj svjetskoj književnosti gotovo pa i nama pandan.

Cvjetajeva je bila vjernica umjetnosti; poezija i uopće književnost su je nosile i određivale kao osobu; čitav je život bio u stvarnom, najčešće epistolarnom i(li) imaginarnom dijalogu s piscima, filozofima, slikarima, kompozitorima kojima se divila, tražeći u njima inspiraciju i potvrdu vrijednosti onoga o čemu je pisala.”

Bolna, tragična, surovo iskrena priča žene koja dotiče svaki atom, ostavljajući čitaoca još dugo nakon pročitanog pod dojmom.

Jedna od onih knjiga nakon koje treba vremena da se oporavite.

Književnost, biografija, Marina Cvjetajeva, ruska književnost, roman” umrijeti u Jelabugi”