Sjećanje na neka davna vremena kada su igračke bile VRIJEDNI predmeti.

Nekada su igračke bile rijetkost i uglavnom više cijenjene i čuvane od strane djece, budući su bile manje dostupne nego danas.

Drveni vlakići, autići, krpene lutke, kvalitetne plišane igračke ili neke druge mekane igračke koje su često bile pokloni voljenih osoba imale su za nas tada emocionalnu vrijednost.

Bile su trajne, izrađene od kvalitetnih materijala.

Voljeli bi ih i čuvali kao kap vode na dlanu.

I danas ih se može naći u domovima odraslih koji ih čuvaju kao sentimentalnu vrijednost iz djetinjstva.

Komad lastike koje su naše bake i mame kupovale u Bagatu i uvlačile u gaće koju su počele padati za mene je predmet koji ima sentimentalnu vrijednost.

Dva metra lastike koju bi poskrivečki   uzela iz mamine kutije za šivanje u meni budi nostalgiju.

Satima bi ispred zgrade igrala “gumi-gumi”.

Uživala u druženju, izvođenju kojekakvih akrobacija i skakanju.

Kada bi se počela paliti ulična rasvjeta,bio bi to znak da je vrijeme za poći kući.

Lastiku bi kao snop najvrijednijih novčanica smotala, spremila u džep i stavila ispod jastuka na sigurno do idućeg dana.

Najobičnija lastika u mojoj ruci iz dana u dan predstavljala je radost!

Značila je da imam neprocjenjiv predmet koji će prijateljima i meni donijeti sate druženja, zabave i veselja.

Prednosti takvih igračaka nekada bile su razvoj socijalnih vještina, kreativnosti, mašte i motorike.

Također, poticale su dugotrajnu pažnju i samostalnu igru na otvorenome, bez ovisnosti o elektroničkim uređajima bez kojih je život djece danas nezamisliv.

Isto kao što je brdo plastičnih “modernih” igračaka danas dizajnirano za jednokratnu upotrebu, kratkog vijeka.

Takve igračke često nemaju nikakvu edukativnu vrijednost.

Jedino čemu doprinose su veća potrošnja plastike i nepotrebno stvaranje otpada!

Moj stan je također odlagalište upravo takvih pizdarija koje jednom u par mjeseci lopatom dok nema “sakupljačice Točkice” izbacim u kantu za smeće.

Nema dugo došla je moja Mima uskočiti pričuvati Točkicu.

Hlačice koje sam pripremila za igru idući dan, gle čuda, imale su rupicu koju nitko nije primijetio. Ona sa svojih 74 naravno je!!

U mojoj kući igla i konac ne postoje.

Odjeća je potrošni materijal koji se nakon kratke upotrebe baci i kupi novi.

Ali, ne!

Moja Mima, stara škola, demonstrativno je odjurila u isti onaj Bagat pokupovala igle, konce, ziherice, krojačke škare i pogodite što??

Lastiku!!

Naravno da će sav taj pribor kad sam ja u pitanju stajati u ladici, ali lastika ne!

Isti tren napravila sam “gumi-gumi” i započela obuku u dnevnom boravku.

Između dvije stolice rastegnula sam gumu i sa brdom entuzijazma, ushićenja, radosti i sreće krenula igrati “Britansku”.

Svaki potez, svaki skok isplivao je iz sjećanja kao da sam je jučer zadnji put igrala sa curama ispred zgrade.

Mima je samo uzdahnula, “neprimjetno” zakolutala očima i kao da je htjela reći:

 “Kome sam ja kupovala sve ovo i zašto?”

Uvukla je konac u iglu i bacila se na sanaciju one neprimjetne rupice, dok smo Točkica i ja skakale po stanu ko sumanute.

Smijale se, svađale i zabavljale dok me jedan skok nije podsjetio na uklješten živac i godinu proizvodnje.

Popila sam tabletu protiv bolova, sjela i sa sjajem u očima gledala Točkicu kako igra “gumi-gumi” kao ja, nekada davno.

baba