Izvučem se iz kreveta, “odbauljam” do kuhinje staviti vodu za kavu jer sam od onih koje bez kave ne mogu pogledati.

U međuvremenu uzmem mobitel. Na zaslonu poruka. Voljena mi kćer želi nešto reći, ništa neobično ni nesvakidašnje. Otvorim poruku a u njoj piše nešto kao:

“Draga mama, nakon dužeg razmišljanja odlučila sam naći dadilju. Vidim da ti je previše, htjela bih te malo rasteretiti. Ona danas dolazi na razgovor i bilo bi mi drago da je i ti dođeš upoznati.”

Sanjam!

To ne može biti istina! Moje dijete, moju će Točkicu čuvati nepoznata žena!

Dadilja, kakva dadilja???? Šok i vjeverica, ali na najjače!

Roleta se spušta, kreću suze. Istovremeno zovem kćer.

Javi se, glas joj neobično razdragan. Sluša me iako se ne sjećam što sam joj kroz suze sve izgovorila, demonstrativno joj “poklopim slušalicu” i vratim se u krevet.

Moj je već u stanju pripravnosti i čeka da mu kažem što se događa. Samo mu pružim mobitel s porukom koju sam dobila, zabijem glavu u jastuk i nastavim tuliti.

Nesvjesna svega što se u tih par minuta događalo oko mene odjednom čujem Mog kako stoji iznad mene s mobitelom u ruci i govori mi

“Javi se!”

Uzimam mobitel, s druge strane ona “luđakinja” od kćeri umire od smijeha i govori:

“Daj se smiri mama, samo sam se zajebavala malo!”

Bezbroj puta sam ja njoj napravila sličnu stvar, bezbroj puta je digla na neku foru, ali ovaj put mi je vratila za sve što sam je ikada zeznula iako mislim da ona toga nije niti će ikada biti svjesna.

Poučena ovim “divnim” iskustvom pitam se tko smo zapravo mi bake? Koliko smo spremne dati sebe, svoje vrijeme, život za ta divna mala stvorenja koja nas često izluđuju, ali nam je to teško priznati.

Padat ćemo s nogu, glumiti da smo dobro i kada nismo, mijenjati planove, odricati se stvari koje volimo, puzati s njima na koljenima iako pijemo terapiju za artritis, kuhati i kad nam se ne kuha, izmišljati priče, uveseljavati ih dok su mali, dok ih još ovaj ludi svijet nije uzeo u svoje kandže i pokušati im dati trenutke koje će ih činiti sretnima.

Što više takvih trenutaka njima, naša sreća je veća, jer u konačnici vjerujem da smo zato ovdje.

Za njih.

Negdje duboko u sebi znamo da ih čeka “život” koji nije uvijek prijatelj.

Nije to nikakva matematika zapravo, nema tu pitanja. Odgovor je samo jedan.

Nesebična i bezgranična ljubav.

Ps. U slučaju potrebe za hitnom intervencijom – uvijek na raspolaganju!

baba