Većina baka ima neki svoj posebni talent, vještinu. Tako unuci odlaze bakama koje im peku omiljene kekse, miksaju najdraže kolače.

Prenose na svoje unuke neke od svojih vještina i znanja poput heklanja, vezenja, kukičanja, izrade goblena itd.

Ja ih nemam.

Barem ne u tom obliku.

Moj je jedini talent da sam totalni antitalent!

Ne znam peči kolače, heklati, pikati goblene. Ne volim pohati meso koje većina djece obožava jesti (tako i ja, ali samo kad mi ga mama pripremi).

Ne podnosim neizbježne i isforsirane razgovore u parkovima s drugim bakama.

Dobijem napad anksioznosti kada čujem uzvike poput:

“Polako! Ne trči, pasti ćeš!” ili

“Diži se s poda, zamazati ćeš hlače!” itd.

Jbg., jednostavno nemam predispozicije za biti baka.

Ali jesam!

Baba koja ne trči po stanu sa žlicom u ruci i šopa je brokulama, tikvicama i inim zdravim “specijalitetima”.

Osim kad joj je mater u blizini, ali onda već uhodano odglumimo – jednu žlicu Točkica, dvije baba dok mama ne gleda.

Kad je tanjur prazan, ponosno kažem:

    “Bravo!”

Ona me gleda, smješka se i već joj je na vrh jezika:

“Jel može sada nešto slatko?”

Baba koja umjesto čušpajza naruči pizzu i nema mrve grižnje savjesti.

Koja Svog i Točkicu pošalje na večeru u McDonald’s da odmori mozak na kraju dana i skrati vrijeme do odlaska dotične mlade dame u krevet.

Baba koja često ima tantrume, ali ih ne razumije u odnosu na unuku.

Baba koja voli smišljati priče sa unukom, ali ne podnosi razmaženo deranje na javnim mjestima i po kući.

Ona koja razumije, suosjeća, potiče na razgovor i rješavanje problema, ali ne tolerira “NEĆU” i “HOĆU TO SADA I ODMAH.”

Baba u čijem predsoblju stoji uokviren crtež unuke, na kojem uz sliku stana stoji natpis

      “NAŠ ŽIVOT – NAŠA.   STVAR.”

Naša parola od kada postojimo.

Točkica kaže “naš,” Moj doda “život”, ja “naša” i zajedno izgovorimo “stvar.”

Ono kako provodimo vrijeme  zajedno, na koji način komuniciramo, koliko smo raspoloženi i kreativni možda je u početku značilo “mama i tata su otišli, sada mogu navaliti na slatkiše,” ali nakon što su ti slatkiši postali nešto što nije zabranjeno ili što se može zaslužiti, naša parola poprimila je sasvim drugi značaj.

Za mene kao babu koja uvijek naglašava važnost individualne slobode, ona je upravo to.

Sloboda, samostalnost, ali i vlastita odgovornost.

Da, baba koja potiče unuku da preuzme kontrolu nad svojim životom (koliko god apsurdno zvučalo), donese vlastite odluke i preuzme odgovornost za vlastite postupke. Naravno, uz punu babinu podršku.

U nadi da će kroz “naš život – naša stvar” naučiti da je ona ta koja može stvarati svoj životni put i biti odgovorna za svoju sreću i uspjeh.

Malim koracima, ali hrabro!

Neovisnost i sloboda od vanjskih utjecaja nastupaju na snagu u trenutku kada uđemo u stan i zatvorimo vrata.

Ona to zna!

baba