Postoje trenuci tako dragocjeni da se urežu duboko u naše sjećanje poput otiska stopala u vrućem asfaltu.

Jedan od takvih dogodio se kad je Točkica imala tri.

Rano proljeće, osunčan vrt iza kuće, jedan leptir i oči pune čuđenja.

“Bakoooo leptir!!”

Radost otkrića!

Trenutak čistog divljenja i sreće.

Njena reakcija na leptira bila je poput svjetionika u moru života obasjavajući mi put sjećanja koji ću zauvijek nositi u srcu osječajući duboku povezanost i ljubav koja se rađa.

I svaki put kada ugledam leptira ili u njenim očima vidim radost nekog novog otkrića, osjetim blagoslov što sam svjedokom jednog čarobnog odrastanja.

A sada ozbiljno!!

Osim tog jednog, ostali trenuci uglavnom se svode na preživljavanje i želju da me psihički ne dokrajči!

Da ne zgazi i ono malo dostojanstva i autoriteta koji sam mukotrpno gradila sve ove godine.

Na najboljem je putu da uspije u svome naumu, samo ne zna ona za onaj glas u babinoj glavi koji, i kada je najteže, ponavlja:

“Nečeš razbojniče!!”

baba